Blog

KARIJERA ili PORODICA

KARIJERA ili PORODICA

IZ KNJIGE MAJKA MAJCI 1, peto izdanje

(NAPOMENA: Oglase na članku postavlja GOOGLE i nisu pod kontrolom autora koji se ograđuje od njihovog sadržaja)

 
Sistem, svijet, 21.vijek – ko li i šta li već, Bože dragi, a ja mislim mi sami ponajviše – ovo su nam uradili. Mnoge majke se već nakon samo 2 mjeseca od porođaja vraćaju na posao da ne bi bile zamijenjene, suspendovane te na taj način im se indirektno diktira hoće li, smiju li, uopće i roditi, utjeruje im se strah hoće li ako rode ostati bez egzistencije, i ograničava broj djece nenametljivo, jer raditi 8h dnevno i podizati na primjer troje djece je robotski život. Ili robovski.
Odakle da počnem? Od Hatidže. Hatidža, r.a., Poslanikova žena je bila čuveni trgovac svog doba. Imala svoje karavane. Poslanik, a.s., je radio kod nje dok je bio momak. Rodila je 6 djece i bila vrlo uspješna poslovna žena i supruga Čovjeka s misijom. Omer, r.a., je ženu u to doba postavio da bude “tržišni inspektor” – to se danas tako zove.
Dakle, muslimanka je još i tada bila uspješna poslovna žena. Znajući kojom količinom znanja i informacija je raspolagala Fatima, r.a., i Aiša, r.sa., te mnoge druge Poslanikove, a.s., savremenice, shvatamo da je muslimanka bila, a takva bi i danas trebala biti – veoma obrazovana žena.
Duboko vjerujem, i sebe smatram jednim od milion primjera, da se može biti i obrazovana, i poslovno uspješna, i supruga, i majka, a ne biti „superžena”, niti rastrzana i premorena. To preporučujem i svojim kćerkama i čitateljkama– napredovanje, ulaganje u sebe, i maksimalno provođenje vremena uz porodicu, djecu. Eh, tu je sada malo problematična situacija: kako ćemo raditi od 7 do 16, i imati dovoljno snage da „pokupimo” djecu iz škola i vrtića do 17h, da bismo ona dva-tri sata dok djeca nisu zaspala, a u koja moramo napraviti i večeru, presvući ih, istuširati i spremiti za spavanje, još ponešto odraditi po kući, i staviti ih da ranije legnu, jer ujutru opet ranimo – kako ćemo stići dovoljno vremena provesti s njima, dovoljno za njihov normalan psihofizički i emocionalni razvoj, kad nam tako malo ostaje, kad ne stižemo ni da ih pitamo kako im je bilo u školi, a kamo li da primjetimo ili da im dovoljno vremena damo da nam sama ispričaju da li ih je neko uznemiravao, vršio neko nasilje nad njima? Tu je problem. Tu je i rješenje. Tu je zagonetka.
Sistem, svijet, 21.vijek – ko li i šta li već, Bože dragi, a ja mislim mi sami ponajviše – ovo su nam uradili. Mnoge majke se već nakon samo 2 mjeseca od porođaja vraćaju na posao da ne bi bile zamijenjene, suspendovane te na taj način im se indirektno diktira hoće li, smiju li, uopće i roditi, utjeruje im se strah hoće li ako rode ostati bez egzistencije, i ograničava broj djece nenametljivo, jer raditi 8h dnevno i podizati na primjer troje djece je robotski život. Ili robovski. Radiš za sve i svakoga i sve stižeš, ali iz dana u dan gubiš sebe, jer ti ne ostaje vremena za sebe.
Šta ja želim? Šta mislim da je ispravno? Šta i sama radim?
Poredak u kom živimo je protiv žena, a svakog osmog marta (?!) promoviraju naša prava. Manje nas plaćaju, a više ili isto radimo kao i muškarci. Teže i jako rijetko dolazimo do rukovodećih pozicija. Pljuskaju nas predrasudama da smo glupe jer smo npr.plave, da se teško parkiramo, loši smo vozači, da ne umijemo ovo, da ne znamo ono… a mi smo vrlo sposobne, precizne, produktivne, profesionalne, ekonomične, empatične, vrijedne, ambiciozne. Mi možemo više poslova raditi odjednom. Mi možemo ono što niko ne može – donijeti život na svijet.
U Holandiji sam upoznala žene koje rade po 4h dnevno, jer imaju porodicu. Treba im vremena za porodicu i sistem im to omogućava. Na ulici sam sretala Holanđanke koje vode po 3 svoje djece i još dvoje usvojene (jedno iz Koreje, drugo iz Afrike). One voze bicikl sa svojom djecom i djeluju opušteno i zadovoljno. U Njemačkoj sam upoznala majku koja ima 4 dječaka i radi tri dana u sedmici. Divno. Nekako taman.
Radila sam po 4 i po 8 sati, a bilo je itekako dana da ne bih ni u onih 8 stigla završiti ono što se od mene tražilo nego bih nosila hrpe papira kući, pa poslije ručka i otaljavanja najnužnijih obaveza, umjesto da sjednem s djetetom da popričam i poigram se, sjela bih za sto i nastavila dovršavati posao. Grozno. Mrzim sjećanje na te dane, jer me podsjete i da sam dijete od samo 5 mjeseci morala ostaviti u vrtić i vratiti se na posao, jer se na realizaciji jednog projekta jako žurilo i radilo i morala sam biti tu. Plačući bih išla na posao, a plakala bih i kod kuće jer bih u vrtiću zaticala dijete sa istom pelenom u kojoj sam ga ostavila ujutru, sa ulijepljenom kosom jer je prosula mlijeko iz flašice po sebi, a niko nije obratio pažnju šta radi. Griža savjesti je malecna sintagma koja ne može da opiše osjećaj majke koja se razapinje između posla, djeteta, porodice, doma, sebe. .
Nakon 10 godina, odabrala sam da radim koliko želim. To je ovo što danas radim. 24h sam s djecom, sa mnom idu čak i na poslovna putovanja, predavanja, promocije, seminare…. Bude po 2h mog odsustva i opet smo zajedno da nakon toga vijeme osmislimo i iskoristimo u upoznavanju novog grada, šetnji, razgovoru, odmoru.
Tako sam odabrala. Tako sam postavila svoje prioritete.
Znam mnogo žena koje na identičan način uređuju odnos između posla – porodice – sebe: jedna ima 4 djece, ekonomista, ali bavi se prodajom dekupaž predmeta te držanjem kurseva i radionica iz te oblasti. Zarađuje platu ekonomiste, a 24h je sa svojom porodicom i radi u kući, a proizvode plasira putem svojih stranica na društvenim mrežama. Druge rade on line seminare, module, predavanja iz različitih oblasti: pedagogije, sociologije, psihologije, jezika. I zarađuju. Moja menadžerica je magistar pedagogije, majka dvoje djece koja ima izvrsnu platu koju zaradi „od kuće” radeći preko interneta.
Da ne nabrajam dalje i ne spominjem novinarke koje pišu reportaže, blogove isl., koje su pokrenule vlastite biznise i postale „same svoji vlasnici i šefovi” i prave razne ručne radove, proizode sireve, sokove, prehrambene stvari, ni sjetiti se svega više ne mogu! Dakle, zakotrljale klikerčiće u svojim glavama i napravile sebi posao i – slobodu! Same kreiraju i raspoređuju svoje vijeme, maksimalno koristeći savremenu tehnologiju za ispoljavanje svoje kreativnosti, umijeća, znanja.
Prioritet je – sloboda! Ova riječ će biti, i već jeste, a vjerovatno je uvijek i bila, najskupocjenije nešto što se može poželjeti, izgovoriti, dostići, postići, ostvariti.
Ja sam za posao koji te neće iscrpljivati, maltretirati, mrcvariti 40 godina do penzije jer je, zaboga, „siguran”, „stalan”. Šta je danas sigurno i stalno? Nemojmo biti smiješni. Smrt je jedino što nam je sigurno! Ko ti garantira da ćeš dočekati penziju, a sve i svašta trpiš zbog nje? Vrijedi li mladost i život provesti u nezadovoljstvu radi penzije i pomisli na nekakvu starost? Zašto vjerujemo da starost treba da bude neproduktivna, jalova, bolešljiva? Ja oko sebe gledam divne preproduktivne starosti od 70 i više godina koje stvaraju nevjerovatna umjetnička djela, slikaju na svili, vezu zlatnom žicom, graviraju po aluminijumu , prave izložbe, prezentacije. U Holandiji sam gledala ljude od osamdeset godina kako rade u marketima, tržnicama, prodavnicama, cvjećarama – besplatno!, jer ne žele da sjede i čekaju smrt. Žele da su produktivni i da se osjećaju živima i sposobnima do kraja svojih života! Žele da žive život svakog trenutka. A mi maštamo o dokonim penzionerskim danima u kojima ćemo imati neku crkavicu od prvog do prvog i tako čekati smrt.
Kao srednjoškolka maštala sam da upišem ginekologiju. Upoznala sam jednu divnu doktorku i radila intervju s njom za lokalnu TV kuću. Doživjela sam da je žena počela plakati u sred esmije. Ugasila sam kameru i gledala je zbunjeno. Vrlo „uredno” je odgovarala na moja postavljana pitanja, skoro šablonski. A onda je balon emocija pukao: „Imam jednog sina. Pokušavam ostati opet trudna, ali sam u velikom stresu. Najgore mi je kada sam treća smjena, prespavam noć sjedeći i čekajući poziv sestrice, a moje dijete kod kuće spava bez mene. Pomislim koliko mu samo nedostajem i to tako često…”
Bože, toliko divno zanimanje i toliko potrebno da ga baš žena radi, ali…tu se mnogo šta mora promijeniti i u ovom i u mnogim drugim zanimanjima koja žene fantastično rade, ali su premorene, izmrcvarene, nezadovoljne, prazne, tužne.
Dakle, odaberi da radiš – itekako! – ali pazi šta radiš, i naročito koliko radiš i šta ti od dana ostaje za sebe i svoju porodicu. Kako god da odabereš, želim ti svu sreću, halal nafaku, bereket u onom što zaradiš i duševno zadovoljstvo.

Ostavi komentar