Blog

Idete li u posjetu sa djecom ili bez djece?

Idete li u posjetu sa djecom ili bez djece?

 

Draga, ako ti u životu ne bude nekad išlo sve kako bi htjela, podvuci crtu pa se preslišaj da ne griješiš u nečemu, da ne preskačeš nešto što ne bi trebala. Grijeh ili nemarnost znaju donijeti mnogo nevolja u životu, jer Božijem oku ne promiče ništa. Preslišaj se.


Ako imaš utisak da ti ne ide u životu, ako često plačeš, imaš utisak da te sustižu sekiracije isl. – preslišaj se! Preslišaj se kad si zadnji put i koliko često inače dijeliš sadaku, obilaziš li rodbinu, jesu li vrata vašeg doma otvorena musafiru, ibadeti li ti samo tijelo ili ti je u molitvama uključena i duša. Pretresi svoj jezik vidi čime je zabavljen. Koliko puta je danas spomenuo Boga, a koliko toga i toga koji ti je za nešto kriv. I preispitaj svoj odnos prema svojim roditeljima. Kad nam naopako krene sigurno je neka greška po srijedi. Negdje smo se zavrzli, pa nikako da upravimo i ispravimo štep.

Sami smo i krojači i šivači svog života. Kad mi upremo i dovom podupremo svaki se štep da ispraviti. Danas je mnogo obaveza koje zanemarujemo I pravdamo “brzim načinom života”, poput obaveza prema rodbini.

Sara Sabri

Nas su roditelji su nas podigli tako da smo jako vezani za svoju rodbinu i oni za nas. To su postigli između ostalog i na ovaj način – da smo morali ući i poselamiti svakog ko uđe u naš dom taman ne znam šta radili u svojoj sobi, i čestim obilaskom rodbine. Babo i majka bi radili od 7 do 4 popodne. Onda slijedi ručak (koji smo najčešće ja ili sestra pravile, jer bismo iz škole došle oko 12-1 i on je trebao biti spreman do 16 kada babo i majka umorni stignu kući.)

Poslije ručka slijedila bi pauza, odmaranje, muhabet i šta ko ima da završi do 6 -7 a onda bi svaku drugu-treću noć babo najavio – „Ko hoće kod nane, nek se spremi.“

To je ustvari bilo više – „Spremite se da idemo kod nane, amidže, daidže, djeda (zavisi kod koga je bilo na redu da se ode)…“

Ako mi djeca ne bismo baš bili horni to veče za posjedak, jer imamo da učimo isl., bilo bi od njega ono – „Nećemo dugo, učit ćete kad dođemo.“ Ili „A šta ste do sad radili?“ ili rjeđe: „Hajde sutra veče onda planirajte. Završite to što imate večeras pa ćemo sutra ići.“ Dakle, moralo se ići. A kad se ode, izigra se s amidžinom djecom, nasmije se sa djedom i nanom, našali se s amidžom i daidžom, i posadi ljubav koja se njeguje narednih godina.

Znalo se reda! „Diplomirala Selma amidžina, šta ćemo joj kupiti?“, „Dobila desetku Belma, hajde da je obilježimo nečim, bit će joj drago.“ „Porodila se daidžinica, hajde da je iznenadimo da odemo u posjetu u bolnicu.“ „Bolesna nana, hajde da joj odnesemo banane, ona ih voli i kad je bolesna.“

A ne: „Šta ću ja kod nane, idite vi, imam „da učim“. Odoh kod drugarice.“ I slično.

Obilazi rodbinu, njeguj te veze. Rodbinska veza je okačena o Arš – Allahovo prijestolje, toliko je bitna u islamu, a mi se vrlo često tako nemarno odnosimo prema njoj. Trazimo dlaku u jajetu i sitnicu u ponašanju ili riječima samo da “otkačimo” nekog i više mu ne odemo. Time nećemo postati bolji kao insani sigurno, niti će nam život biti mnogo bolji.

Naučivši dijete da voli svog djeda, nanu, tetku, amidžu i daidžu i da prema njima bude pažljiv i srčan – učimo ga i da voli nas. To je praktična nastava. Na žalost, sve je više djece koju roditelji “uče” samo riječima….Dijete koje nije naučeno da voli i poštuje nije dijete na koje će roditelj sutra biti ponosan i zadovoljan. A ko je kriv?

Najramsko okupljanje sa rodbinom mog muža

Moja i djeca ćerke mog muža u igri

Moja djeca u igri sa unučićima moje zaove

 

Izvor slike: Akos.ba

Autor: Admin

Ostavi komentar