Blog

Uzmi ili ostavi – i produži!

Uzmi ili ostavi – i produži!

Nemojte djetetu ogaditi hranu. Čime? Stalnim nuđenjem, tjeranjem da pojede sve iz tanjira, zapitkivanjem šta je jelo u školi i je li uopće jelo, što ne jede isl. Ogadit ćete im hranu. Svaki pritisak se teško podnosi naročito pritisak koji traje dugo, godinama.


Sjećam se svoje prijateljice iz srednje škole, djevojke od 19 godina, koja priča: „Kada babo i majka kada odu sjediti kod rođaka, mi odglumimo da smo jeli, ispreturamo malo hranu i legnemo spavati, jer ako vide da nismo večerali, u 12 noću bi nas digli iz kreveta da jedemo, pa da legnemo.“

Prebriga kojom tovarimo i sebe i dijete nije dobra ni po nas ni po njega. Pratite koliko je i šta je jelo, ponudite jednom, ako već drugi obrok preskače naredite mu da jede, ali ga ne tjerajte da pojede sve, ne trpajte mu u tanjir, ne pričajte mu nad glavom, ne opominjite ga, ne kritikujte ga kako je „providno“, samo što mu se kosti nisu „prosule“ i sl. Pustite ga da diše. Priroda organizma će odraditi svoje. Kada ogladni, sigurno će samo otvoriti frižider i prošnjuhati šta ima za pojesti – po svojoj želji bez pritisaka.

Mi smo bili djeca čiji su roditelji također jako insistirali na „pojedi sve iz tanjira“, „Nemoj da ti ostaje snaga, odnijet će te vjetar vidiš li kakva si, svak će te u školi tući jer si mala i kržljava.“ Često bismo ižvakane, ali neprogutane komade mesa znale kriti ispod sofre, pa nakon obroka pokupiti i baciti, ili otplakati nad čašom mlijeka s medom koja se, zaboga, cijela morala popiti isl.

Nije nas to učinilo debljima. Bili smo kakvi smo bili i to je to, a bili smo sasvim normalne težine. I dan danas, iako imam petero djece, kad sjednem sa svojom mamom ili čak kad ona dođe kod mene, odmah krene nuđenje – hajde, uzmi, ništa nisi jela… I tako cijeli život. Prebriga. Umjereno ne može da škodi. Previše čega je god zna da škodi, da smeta, da zamara…i nikako nema za posljedicu ništa dobro. Organizam je živ, on sam „zna“ i šalje nam signal i kada želi jesti i šta bi jeo.

Gledala sam nanu koja ide s tanjirom za unukom i hrani ga, a on oko rijeke ganja patke. Jeste tad bio nježan i mršavko, ali danas je pregojen mladić, vrlo vrlo pregojen. Pritisak rađa krajnost. Ili gadljivost. Otpor. Ali definitivno ništa pozitivno. Drugo, nikada djeci ne pravim, i smatram to ispravnim, posebno jelo, jer zaboga ne vole pasulj, ne vole kupus, luk isl. Kod mene vlada pravilo: „Drugari, danas je na repertoaru pasulj. Ko hoće da jede da mu sipam? Izvoli ili doviđenja.“ Trčanja do prodavnice po eurokrem, salamu isl.jer, blago majki, on ne voli kupus, a ništa nije jeo od jutros – kod mene ne važi. Za rezultat imam djecu koja jedu sve, manje ili više, koliko i kako im se svidi, ali izvoljevanja nema. Poručujemo šta ko hoće samo u restoranu. Nikad im ne zabranjujem da jedu ono što žele, pojedu nekad i čips, i smoki i pokoju nezdravu namirnicu. Međutim, moja deviza je – ja sam majka, ja sam kreator atmosfere u kući i kreator našeg stila života. Ja ću vam „podvaliti“ pa, jao meni kako sam mogla, ne znam, ali i danas sam zaboravila kupiti čips!! Hajde, nema veze, evo imamo svježe šargarepice, baš mi nešto godi, divna je. Zeko je jaaaako voli zato je onako brrrrrrz!!“ Pa je onda fino oljuštim i izrežem na tanke štapiće i „poturim“ im na sto dok pišu domaći ili gledaju crtani. I naravno da je pogrickaju bez imalo problema.

Imam u porodici ženu koja danas ima 55 godina, psihijatar je, vrstan stručnjak, ali žena kojoj trebaju dvije stolice da bi sjela. Kada ja naručim kafu, ona naruči kafu i dva kolača. Nikada u životu nisam vidjela da neko tako divno jede, da tako uživa u hrani, da jede i sav se kao najslađe dijete ubrlja oko usta i liže prstiće…Nikada, kao nju. I nikada nekoga da tako mnogo jede, da je u stanju pojesti više od pola torte za 20 osoba uz kafu. Milina za gledati, ali i tužno. Kaže: „Roditelji su imali samo mene, ljekari. Meni je sve bilo zabranjeno. Sladoled nije zdrav! Slatkiši nisu zdravi! Tijesto nije zdravo! Čokolada nije zdrava! Ja sam porasla željna svega, a bili smo i jesmo tako imućni…“

Želim da je moje dijete vitko, pokretljivo, nemirno, veselo, razdragano, rumeno. Ne želim buca ili bucu sastavljenih nožica koji jedva hodaju, (gledala sam na igralištu petogodišnjakinju jako buckavu koja je sve vrijeme igranja u ruci nosila sokić i pijuckala). Ne želim to. Hoću da, zbog svog zdravlja, ne trpaju hranu na puna crijeva, već da osjete glad i da se raduju sofri koju mama postavlja dok oni peru ručice. I kapak. Doviđenja.

Autor: Admin

Ostavi komentar